Adalbert Marković: Dvije mise

Pjevački zbor Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku
Antoaneta Radočaj-Jerković, dirigentica
Valentina Fridrich, sopran
Milan Hibšer, orgulje

Važan dio zborskog dijela Markovićeva opusa sadrži više djela duhovnoga karaktera, među njima čak šest misa: prva je nastala 1955. godine, a posljednja 1990. Duhovni dio Markovićeva opusa pokazuje razvoj temeljnih skladateljevih značajki, osobito dojmljivih u dvjema misama koje su sadržajem ovoga tonskog zapisa. U Markovićevu skladateljskom slogu sve je jasno, transparentno i odvija se po pravilima naslijeđa, koja autor poštuje i rijetko se upušta u otklone. Marković je držao do formalne preglednosti i jasnog ustroja svojih skladbi, temeljeći tu preglednost ponajvećma na tradicijom naslijeđenim pravilima. Međutim, u objema misama na ovome nosaču zvuka autor je izostavio Credo. Danas je gotovo nemoguće pretpostaviti zašto je to učinio: je li time manifestirao neka osobna pitanja i sumnje ili mu je naprosto glazbena građa uvjetovala određeni slijed glazbenih događanja? Sjećanje na autora i njegova umjetnička i osobna gledišta daje prednost drugoj opciji, što na određeni način potvrđuje ne samo formalna jasnoća pojedinih stavaka nego i nastojanje da unutar svakog od njih pokrene događaje koji ga oživljuju na specifičan način, bilo da su posrijedi modulacije, imitativni postupci, bilo rad s motivom. Značajka je svekolike Markovićeve vokalno-instrumentalne glazbe čvrsta i jasna povezanost glazbenog protoka i teksta. „Markovićeva je pažnja usmjerena na dramaturgiju glazbene forme koja pojedinim motivima i glazbenim frazama povjerava snažne kinetičke energije što, na način ljudskoga govora, uvijek prema naprijed usmjeravaju njezin jedinstven glazbeni protok.“ (Borko Špoljarić, komentar uz CD Adalbert Marković: Moments musicaux, HDS/MBZ/HDS, Zagreb, 1999.). Orguljaška potpora u obje mise nije samo oslonac za intonaciju nego je čvrsto usađena u polifono tkivo skladbi, a solistička dionica soprana u Hrvatskoj misi – Ivan Pavao II. za ženski zbor, sopran solo i orgulje iz 1982. godine više je pridružena pojedinačna molitva koja natkriljuje i pridružuje se pjevu ansambla. Po svom duhovnome opusu – podjednako brojem kao i po umjetničkoj vrijednosti – Marković je sljedbenik najistaknutijih hrvatskih autora 20. stoljeća na području duhovne glazbe, kao što su Anselmo Canjuga i Albe Vidaković. Bez dvojbe, to je glazba čiju najveću vrijednost čini živa izvedba. Točno je primijetila ugledna varaždinska profesorica i zborovođa, Dada Ruža: „To je opus koji, kako za autorova života, tako i sada, kad se taj život ugasio, nastavlja živjeti i zvučati u programima pjevačkih zborova, i to u rasponu od skromnih školskih priredaba, pa do najuglednijih međunarodnih natjecanja.“ (Cit. prema David Rožmarić: Adalbert Marković: Hrvatska misa in D, https/zir.nsk.hr – pristupljeno 25. travnja 2022.) (Erika Krpan)

Hrvatsko društvo skladatelja, Cantus d.o.o., 2022.
8924504442