Krsto Odak: Sabrana djela za orgulje

O orguljskome opusu Krste Odaka

Označen kao skladatelj prijelaza – u procijepu između tradicije i moderne – Krsto Odak (1888. – 1965.) ostvario je i na osobnome planu transformaciju iz svećenika – pripadnika franjevačkog reda, u svjetovnu osobu s istaknutim skladateljskim opusom vokalne, komorne i orkestralne glazbe. U njegovu neveliku orguljskome opusu također je naznačen svojevrstan prijelaz, kako u njegovoj namjeni (koja više nije liturgijske naravi) tako i u skladateljskom izrazu, koji počiva na bujnijoj kromatici i snažnijim emocionalnim gestama. Valja primijetiti kako je u prvoj polovini 20. stoljeća – kada ova djela nastaju – skladanje za orgulje u hrvatskoj sredini s jedne strane još uvijek definirano liturgijskim potrebama crkvenih orguljaša, dok je s druge strane, u smislu umjetničkog repertoara za orgulje, već nastao značajan korpus skladbi Franje Dugana starijeg (1874. – 1948.), skladanih u razdoblju od 1892. do 1906. i objavljenih u zbirci Franjo Dugan: Kompozicije za orgulje, 1925., u Zagrebu.  Za pretpostaviti je, dakle, kako su Duganove skladbe imale značajan utjecaj na Odaka u smislu predložaka, a njihovo prijateljevanje te zajednički rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (gdje Odak djeluje od 1922. do 1961.) sigurno su utjecali na Odakova stajališta prema tretmanu orguljskoga zvuka. Osim djela za orgulje solo, zanimljivo je ukazati na tucet vokalno-instrumentalnih djela sakralne tematike u kojima je Odak pratnju redovito povjeravao orguljama (uz obligatnu upotrebu pedala), a u kojima je zamjetan gušći slog, kakav se tada tradicionalno pridavao orguljama,  kao i često uvrštavanje orgulja u vlastita simfonijska djela.

(Pavao Mašić, iz uvodnika)