Petar Bergamo: Druga simfonija

Druga simfonija (1964.) Petra Bergama je velika, u vidu grandiozne tonske freske (s 4 trublje, 4 roga, 6 trombona, 2 tube, 6 timpana i ostalom povećanom mašinerijom) izrađena studija kontinuiteta. Njezinu nabujalu, resku fakturu tvore tri osnovna sonorna sloja: najprije vlastita, čudnovatim nabojem kromatike obojena temeljna misao, koje se elastični kraci protežu i na mnoga sporedna, čak pedalno-harmonizirajuća područja; zatim, u dvanaesttonski niz poredana slavna Wagnerova tema iz Tristana, koja se nikad ne ponaša na wagnerijanski način možda i zbog toga jer ju glavna, autorova tema neprekidno nadgledava sa strane; konačno, tu su prema načelu palimpsesta (staroga, pergamentskog zapisa koji je skinut i pokriven novim tekstovima, ali se uvijek ukleto vraća i poput usuda probija preko njih) korišteni elementi starije (Čajkovski: Peta simfonija, Respighi: Rimske pinije) i novije (Šostakovič: Sedma simfonija, Lenjingradska, Šulek: Druga simfonija, Eroica) modernosti. … (Dubravko Detoni)