Šesta epizoda Zauvijek autor: Jasenko Houra

Postoji jedna zanimljiva usporedba kojom Jasenko Houra opisuje svoj način stvaranja pjesama. Nema u njoj ni gitare ni notnog papira, ni studija ni pozornice. Umjesto toga, govori o slikaru koji nosi platno na leđima, tražeći pravi trenutak i kut iz kojeg će započeti sliku.

„Mislim da kod mene dulje traje hodanje i razmišljanje o pjesmi nego samo njezino stvaranje. To je kao u impresionizmu – dugo nosite platno na leđima dok ne pronađete povoljan trenutak ili kut iz kojeg ćete nešto napraviti. A onda se trudite to napraviti što brže.“

Takav je pristup, kaže, zadržao od samih početaka. Tijekom desetljeća mijenjali su se glazbeni suradnici, zvuk i okolnosti u kojima je stvarao, no način na koji pjesma nastaje ostao je gotovo isti. Najprije dugo sazrijeva, a onda, kada se sve posloži, treba je što neposrednije pretočiti u glazbu.

Možda upravo ta slika najbolje uvodi u priču o Jasenku Houri, gitaristu, skladatelju i jednom od osnivača Prljavog kazališta, čiji je autorski put neraskidivo povezan s poviješću hrvatskog rocka. Njegovim pjesmama odrastale su generacije, mijenjale su se glazbene mode i društvene okolnosti, a mnoge od njih danas žive vlastitim životom, daleko izvan vremena u kojem su nastale.

Upravo je Hourino autorstvo u središtu nove epizode dokumentarnog serijala Zauvijek autor, koja gledatelje vodi iza poznatih pjesama, velikih koncerata i gotovo pola stoljeća dugog glazbenog puta.

Pedeset godina koje ne stanu u jedan film

Prljavo kazalište započelo je svoj put krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada se domaća rock-scena ubrzano mijenjala. Od prvih punk i novovalnih početaka, preko albuma Crno-bijeli svijet i Heroj ulice, do velikih rock-pjesama i balada koje su obilježile kasnija desetljeća, Houra je ostao ključna autorska figura sastava.

No kada se toliko godina stvaranja, putovanja, koncerata i susreta pokuša pretočiti u dokumentarnu epizodu, javlja se problem koji možda najbolje razumije upravo njezin protagonist: odakle uopće početi i što izostaviti?

„Kroz snimanje serijala, kao i drugih dokumentarnih projekata koje sam radio u posljednje vrijeme, shvatio sam koliko je teško opisati tako dugo razdoblje koje sam prošao s Kazalištem. To je sada već pedeset godina.“

Upravo ga je ta spoznaja potaknula na razmišljanje o drukčijem načinu pripovijedanja vlastite glazbene povijesti.

„Zato sam odlučio na neki način raditi i vlastiti podcast, da vam to sada, ovako otkrijem. Nemoguće je sve ispričati u tako ograničenom prostoru. Mislim da bih kroz neke noćne razgovore mogao otvoriti puno toga. Ovako se često vrtimo oko stvari koje su dosta suhoparne. A tu ima priča i priča, ipak je to pedeset godina.“

Zanimljiva je ta Hourina potreba da se odmakne od uobičajenih biografskih činjenica. Datumi, albumi, koncerti i uspjesi mogu se pobrojiti, ali ono što se događalo između njih mnogo je teže sažeti. A upravo su u tim međuprostorima često najzanimljivije priče.

Dubrava kao mjesto kojem se uvijek vraća

Posebno mjesto u njegovoj biografiji pripada Dubravi, kvartu u kojem je odrastao i u kojem su nastali prvi obrisi Prljavog kazališta. Tijekom snimanja serijala Zauvijek autor ekipa se s njim vratila upravo onamo, na lokaciju današnjeg Kulturnog centra Dubrava, gdje se nekoć nalazila njegova kuća.

„Radili smo u Kulturnom centru Dubrava, gdje je inače bila moja kuća. Čim zakoračim na to parkiralište ili se vratim u Dubravu, bez obzira na to snima li se nešto ili ne, uvijek mi se vraćaju slike iz prošlosti.“

U tim se sjećanjima isprepleću odrastanje, ljudi, glazbeni početci i sve ono što je tijekom godina nestalo ili se promijenilo. Mjesta ostaju prepoznatljiva, ali više nisu ista, baš kao ni čovjek koji im se vraća. Zato Houra o povratku u Dubravu govori s pomiješanim osjećajima. „Meni je svako vraćanje na ta mjesta u Dubravi, koliko mi je drago, toliko mi je ponekad i dosta teško.“

Dokumentarac mu je tako pružio još jednu priliku da se vrati na mjesta koja su ga oblikovala, iako se, kako sam kaže, takva vraćanja događaju i bez kamera.

Pjesma ponekad mora pričekati svoje vrijeme

Tijekom desetljeća Prljavo kazalište stvorilo je niz pjesama koje su postale neizostavnim dijelom hrvatske popularne glazbe. No njihova popularnost nije uvijek dolazila odmah, niti je autor mogao predvidjeti kakav će put pojedina pjesma imati.

Kao primjer Houra izdvaja Heroja ulice. „Takav je bio, recimo, Heroj ulice. Praktički šest godina nakon izlaska pjesma nije imala širi odjek. Publika koja je slušala Kazalište obraćala je pozornost na nju, ali izvan tog kruga nije bila toliko prihvaćena.“

S vremenom se to promijenilo. Pjesma je pronašla svoje mjesto među onima koje publika prepoznaje i rado sluša, a njezin je život pokazao da trenutak objavljivanja ne mora biti i trenutak najvećeg uspjeha. „I nije to jedina pjesma. Događa se to s dosta pjesama.“

U tome ima nečega zanimljivog za svakog autora: jednom kada pjesma izađe iz studija, njezina sudbina više nije posve u njegovim rukama. Neke odmah pronađu publiku, druge godinama čekaju da ih ona otkrije ili ponovno prepozna.

Houra pritom ne pokušava pronaći jednostavnu formulu uspjeha. Njegov odnos prema stvaranju mnogo je bliži onoj početnoj slici impresionističkog slikara: pjesmu treba napraviti onda kada za nju dođe pravi trenutak, a što će se s njom poslije dogoditi, nije uvijek moguće predvidjeti.

Stvaranje koje počinje u prostoriji za probe

Iako se u serijalu Zauvijek autor našao u ulozi čovjeka koji govori o vlastitom stvaralaštvu, Houra ističe da se njegov svakodnevni odnos prema glazbi nije bitno promijenio. Za razliku od autora koji većinu vremena provode pišući ili skladajući izvan izvođačkog okruženja, njegov je rad čvrsto povezan s bendom. Probe, zajedničko sviranje i koncerti ostali su sastavni dio njegove svakodnevice.

„Ja praktički svakodnevno imam probe. Osnovna baza mojeg rada jest sviranje s bendom i kroz to onda komponiranje.“ Zato mu ni snimanje posebnih glazbenih izvedbi Prljavog kazališta za dokumentarnu epizodu nije predstavljalo osobito neobično iskustvo. „To mi nije bilo nešto bitno drukčije. Najviše me mučila lokacija, jer je to ipak bend.“

U toj jednostavnoj primjedbi prepoznaje se glazbenik kojemu je zajedničko sviranje prirodno radno okruženje. Dokumentarna kamera možda mijenja okolnosti izvedbe, ali ne i temeljni način na koji pristupa glazbi. Tijekom godina Houra je svoj autorski rad razvijao i kroz suradnje s drugim glazbenicima i tekstopiscima. Upravo je u tome vidio mogućnost vlastitog razvoja i obogaćivanja stvaralačkog izraza.

„S vremenom se najviše promijenilo to što sam želio raditi s drugim suradnicima i tekstopiscima, razvijati se i na neki način oplemeniti svoj rad. Zato se možda čini da se nešto bitno promijenilo, ali moj način rada ostao je isti.“ A taj je način, vraćamo li se njegovoj početnoj usporedbi, i dalje impresionistički: dugo promatranje i razmišljanje, a zatim pokušaj da se ono što je sazrijevalo što neposrednije pretoči u pjesmu.

Što bi danas rekao mladom Jasenku?

Kada se govori o gotovo pedeset godina glazbene karijere, neizbježno se nameće pitanje bi li čovjek, s današnjim iskustvom, nešto učinio drukčije. Houra, međutim, ne razmišlja previše o tome što bi mogao promijeniti. Njegov pogled na vlastiti put ponajprije je obilježen ljudima koje je tijekom njega upoznao.

„Volio bih da prođe sam taj put. Jer na kraju moj put izgleda nevjerojatno bogat. Kroz glazbu sam upoznao toliko novih ljudi, toliko glazbenika, toliko talentiranih i krasnih ljudi.“ Zato bi mladome sebi, onome koji je u Dubravi tek započinjao svoju glazbenu priču, poručio samo jedno: „Idi i proživi sam to sve.“ Bez velikih savjeta, upozorenja ili pokušaja da se prošlost popravi.

A dio te priče, zajedno s povratkom na mjesta na kojima je sve počelo, donosi nova epizoda dokumentarnog serijala Zauvijek autor.

Epizoda posvećena Jasenku Houri na programu je u srijedu, 4. studenoga 2026., u 20:15 sati na HTV-u 1.

Dokumentarni serijal Zauvijek autor za Hrvatsku radioteleviziju proizvodi Cantus d.o.o., izdavačka kuća Hrvatskog društva skladatelja, uz izvršnu produkciju Izvan fokusa d.o.o. Redatelj epizode je Siniša Hajduk, istraživač i scenarist Toni Volarić, producenti Antonio Grozdanoski i Filip Trezner, a urednica serijala za HRT Tatjana Kanceljak.