U skladateljskome opusu Borisa Papandopula orgulje su bile čest izbor kod skladanja vokalno-instrumentalnih djela pretežno sakralne tematike, a sličnu upućenost na liturgijske reference iskazuju i mladenački Preludij za orgulje, op. 70 (skladan u Splitu o Božiću 1936.) te kasni Preludij za orgulje – skladan samo godinu dana prije skladateljeve smrti, u Tribunju 18. kolovoza 1990. – u kojemu skladatelj citira staru hrvatsku božićnu pjesmu, U to vrijeme godišta. Dovoljno je usporediti tradicionalni skladateljski izraz ovih dviju minijatura sa središnjim dijelom Papandopulova orguljskoga opusa, koji je nastao u okviru kraćeg, ali tim koncentriranijeg dvogodišnjeg razdoblja – preciznije, 1976. i 1977. godine – kako bismo uvidjeli svu kreativnost skladateljeva pristupa orguljskome zvuku, sada oslobođenom od bilo kakvih liturgijskih konotacija.
Papandopulovo intenzivnije skladanje za orgulje započelo je skladbom Per aspera ad astra za orgulje i veliki simfonijski orkestar, skladanoj u Opatiji u razdoblju od 28. rujna do 20. listopada 1976., te praizvedenoj 10. prosinca iste godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog prigodom skladateljeva 70. rođendana. Izrazom bliska koncertantnome žanru, ova partitura nosi posvetu dirigentu Mladenu Bašiću, koji je djelo praizveo uz orkestar Zagrebačke filharmonije i Anđelka Klobučara, solista na orguljama.
Očito uspjela suradnja s Klobučarom iznjedrila je novo djelo: Toccata cromatica skladana je 18. kolovoza 1977., uz posvetu „prijatelju Anđelku Klobučaru“, koji je djelo praizveo 7. studenoga 1977. u katedrali u Southwarku (Velika Britanija), a daljnje izraze uzajamnoga poštovanja možemo iščitavati indirektno iz opetovanih izvedbi djela, koje je Klobučar uvrstio na svoj repertoar, ali i direktno iz skladateljeve prigodne posvete, rukom zapisane na tiskanome izdanju Passacaglie, njegove treće značajne skladbe namijenjene orguljama, praizvedene u Düsseldorfu 13. rujna 1977. na manifestaciji Međunarodni dani orgulja [ Internationale Orgeltage], koju je 1978. u Kölnu tiskala izdavačka kuća Musikverlag Hans Gerig. Naime, u ostavštini Anđelka Klobučara lociran je tiskani primjerak partiture Passacaglie koji na poleđini naslovnice sadrži posvetu u skladateljevu krasopisu: „Dragom Anđelku, / prvom izvodiocu moje / “Toccate cromatice“ / uvijek odani / Boris / U Opatiji, 10. XI. 1978.“ Čini se stoga nedvojbenim kako je upravo skladno razumijevanje Borisa Papandopula kao skladatelja te Anđelka Klobučara kao njegova interpreta rezultiralo jednim od najzanimljivijih opusa hrvatske orguljske glazbe u 20. stoljeću.
Bez ulaženja u detaljne analize, jasno je kako je svim trima skladbama nastalim u zrelom stvaralačkom razdoblju očita upućenost na bogatu kromatiku i latentnu sklonost dodekafoniji, uz inzistiranje na jednoj glazbenoj ideji koja postaje svojevrsni moto toga djela. Tako je u skladbi Per aspera ad astra riječ o dvanaesttonskoj seriji, a i Passacaglia demonstrira sličan postupak, pri čemu početni tonovi B-A-C-H služe kao otponac njezinoj dvanaesttonskoj temi. Toccata cromatica možda je po tome i najopuštenija: osnovna kromatska ideja, koja tek naizgled podsjeća na kakvu dvanaesttonsku seriju, također je moto cijeloga djela, čiji se slobodni glazbeni oblik gradi svojevrsnom montažom blokova, poput niza varijacija na izloženu kromatsku temu; uočljiv je, međutim, i otklon od toga tematskog elementa u korist karakteristično sviračkih gestā (od jednostavnih figura preludiranja do
onih tipičnih za solističke kadence), polifonih trenutaka, ali i pseudocitata folklornih motiva, rezultirajući tako vještom igrom nepresušne skladateljeve invencije, koja svoj apoteozni zaključak doseže u tonalitetnoj gesti C-dura.
Pavao Mašić
Cantus d.o.o., 2019.
