Odaberite opcije:
Edicija prati međunarodno natjecanje Mladi virtuozi koje naizmjence svake godine u Zagrebu priređuje za violinu ili za klavir, Glazbena škola Pavla Markovca.
Nakon uspješnog klavirskog ciklusa Etide-Tornjevi iz prethodne godine, raduje me ponovna suradnja s Međunarodnim natjecanjem Mladi virtuozi, za čije su 25. izdanje 2019. godine – ovaj put za violinu, nastale ove etide. Radi se o pet etida progresivnih zahtjeva koji prate dob i obrazovnu razinu natjecatelja svake od pet kategorija. Ciklus počinje svojevrsnom igrom po praznim žicama – imaginarnom koračnicom po četirima žicama od kojih svaka ima svoj specifični zvuk i osobnost. Ponekad violinist korača samo po jednoj, a ponekad po dvije istodobno, istražujući tako njihove međusobne odnose, kao i osnovne postavke instrumenta. Druga etida, kao što joj i naziv Groove govori, može se smatrati „ritamskom etidom“. Uz šaljivost i opuštenost te čestu upotrebu cjelotonske ljestvice, karakterizira ju specifični sinkopirani pokret koji povremeno prelazi iz četvrtinske u osminsku mjeru, kao i iz arco tehnike sviranja u pizzicato. Cilj etide je nadići tehničke prepreke koje se nalaze na putu i stvoriti nesputani osjećaj swinga. Treća etida je pak tipični virtuozni capriccio pozitivnog i otvorenog karaktera s dramatičnijim srednjim dijelom koji se ubrzo ponovno razrješuje u reprizi i kratkoj codi. Pred mladog violinista stavlja izazov kombiniranja nekoliko tehnika sviranja u sažetom vremenskom periodu, kao što su legato, staccato, spiccato, ricochet, pizzicato lijevom rukom i sul ponticello. Lamentacija četvrte etide dočarava žalobnost, međutim onu dostojanstvenu i uzvišenu, izdržljivu i napregnutu, obojanu nostalgijom, ali i pogledom prema naprijed, ne gubeći pritom smisao za zabavu i razonodu. Inspiracija za ovu etidu je Zeleni violinist Marca Chagalla u čijem liku, bojama i pokretu osobno doživljavam violinu kao instrument u njenoj karakterističnoj dvojakosti: u strastveno-čeznutljivom pjevu nasuprot plesnoj zavodljivosti. U mojem slučaju Chagallov Vitebsk poprima više srednjoeuropski panonski izričaj, pa djelo tako i simbolički završava Bartókovim pizzicatom. Ciklus se okončava minimalistički-impresionističkim perpetuumom koji kako nastaje ni iz čega, tako i nestaje ni u čemu. A u imaginaciji (ili realnosti?) se ponovno i rađa, te se taj krug neprekidno ponavlja.
Bruno Vlahek
Cantus d.o.o., 2018.
Broj izdanja: Can. 191-9354
ISMN 979-0-801349-35-4
