Pretraživanje odaberi kategoriju

Krpan, Erika: Riječ između tonova

Riječ između tonova
Ubaci u košaricu
Cijena: 9,76 € 73,54 kn sa PDV-om
Dodaj u favorite »

Potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća u domaćim časopisima za kulturu pojavilo se nekoliko mladih glazbenih pisaca, uglavnom usredotočenih na praćenje i tumačenje Nove glazbe. Snažan impetus drukčijim promišljanjima glazbe pružio je Muzički biennale Zagreb, osnovan 1961., kada se pokazala potreba stručne logističke potpore tom festivalu najnovijih svjetskih glazbenih događanja. Solidno školovani, no uvijek u nekoj konstruktivnoj oporbi u odnosu na tromu zagrebačku akademsku zajednicu, upućeni u recentne globalne tenencije, a ipak ponajviše posvećeni tumačenju suvremenih hrvatskih skladatelja, ti tada mladi glazbeni pisci (Eva Sedak, Nikša Gligo, Erika Krpan, Seadeta Midžić i još ponetko) nametnuli su se domaćoj kulturnoj sredini angažmanom, komunikativnošću i nadasve osobnim izgrađenim spisateljskim rukopisima. Tekstovima objavljivanima u novinskom tisku i časopisima suđena je kratkotrajna receptivna memorija, pa se o tim formativnim godinama naše glazbene esejistike danas malo zna. Pada mi na pamet da je zbornik Novi zvuk, izbor tekstova o suvremenoj glazbi (ur. Petar Selem, Zagreb, 1972) možda jedna od rijetkih knjižnih publikacija iz koje je moguće naslutiti barem nešto od onodobne uzavrele kreativne energije u hrvatskom glazbenom životu.

Danas, kada šarene novinske tiskovine i sveprisutna televizija manipuliraju našom stvarnošću, ono buntovničko ustrajavanje na vlastitosti i na vlastitoj, makar skromnoj mjeri istine, čini se nekako – štono bi se zagrebački reklo – passé. Tu ne tako davnu prošost u predgovoru svoje najnovije knjige priziva Erika Krpan: „Prebiranje po starim rukopisima neminovno izazivlje uspomene (...) Sjećam se ipak tu i tamo mladenačkih razmišljanja i kolegijalnih rasprava o tome treba li uopće glazbi riječ i nije li glazba izrazom zakružena a mogućnošću dosluha širom otvoren svijet kojemu je riječ ionako pridružena po mjeri glazbe.“ Četrdesetak tekstova uklopljeno je u nekoliko tematskih cjelina.

Prva cjelina O glazbi i ljudima donosi niz portreta, krokija i analitičkih uvida suvremenih hrvatskih skladatelja (Boris Papandopulo, Petar Bergamo, Frano Parać, Ivo Josipović, Anđelko Igrec, ali i Ferdo Livadić) te dvije sintetske studije (o glazbenoj sceni na Muzičkom biennaleu te o hrvatskoj izvedbenoj praksi 20. stoljeća). Slijede Susreti, niz intervjua u kojima je Erika Krpan sugovornike (a to su redom: Milko Kelemen, Stjepan Šulek, Slavko Zlatić, Bruno Bjelinski, Petar Bergamo, Stanko Horvat, Igor Kuljerić i Koraljka Kos) uvijek znala pridobiti da o sebi otkriju nešto manje poznato a važno, uspjela je ostvariti ležernu a opet serioznu komunikaciju. U sljedećim dvama poglavljima, Zapisi iz kroničareve bilježnice Gledišta, nalazimo izbor iz glazbenih kritika, objavljivanih na novinskim stranicama Danasa, odnosno Vjesnika. Odgovornost za izrečenu riječ osjeća se tu u svakoj rečenici. Zaključna cijelina, naslovljena U spomen, donosi nekoliko posmrtnih slova posvećenih protagonistima našega glazbenog života. Osobito je potresan posljednji tekst,Sjećanje na Igora Kuljerića, intimni zapis o jednom prijateljstvu, o srodnosti koja se ogledala u promišljanjima i osjećajima glazbe, o bolnom trenutku kada riječ ostaje nijema.

Nakon što je uredila na desetke knjižnih i kataloških publikacija, nakon nekoliko opsežnijih monografija (primjerice, o Zagrebačkim solistima ili o Vladimiru Ružđaku), nakon što je godinama kao voditeljica Muzičkog informativnog centra i Koncertne direkcije Zagreb obavljala najrazličitije stručne poslove u službi boljitka naše glazbene i kulturne zajednice, a napose uspostavljajući visoke standarde glazbenog uredništva, Erika Krpan odlučila se sabrati i objaviti u knjižnom formatu ponešto iz „vlastite ladice sjećanja“. Rekao bih, napokon! Napokon nam je omogućen pogled u autorski opus koji ide u sam vrh naše glazbene publicistike i esejistike.

(Ennio Stipčević, Vijenac, 20. rujna 2012.)