Cantus - Recenzija notnih izdanja za gitaru solo - Novosti
Pretraživanje odaberi kategoriju

Recenzija notnih izdanja za gitaru solo

Prenosimo tekst u cijelosti Đurđe Otržan, objavljen u časopisu Cantus br. 199
Recenzija notnih izdanja za gitaru solo
Među notnim izdanjima Cantusa d.o.o. odabrali smo pet partitura za gitaru solo, što radi rodnog uspoređivanja, što radi morfološkog uspoređivanja stilova skladanja. To su Petrofonija ovoga ljeta preminulog Nikše Njirića iz 2009., Amfore Ive Josipovića iz 1987., Double Marka Ruždjaka iz 1992., Mozaik, Anđelka Klobučara, također ovog ljeta preminulog skladatelja, iz 2004. te Fantasia (Hommage à Britten) Olje Jelaske iz 2012. Iz kronologije nastanka djela vidi se da je riječ o recentnijoj gitarističkoj literaturi koju je svojim djelovanjem i utjecajem poticao gitarist i pedagog Darko Petrinjak. Fantasiju Olje Jelaske praizveo je Neven Hristić, Amfore Ive Josipovića napisane su za Gorana Listeša, dok su Njirić, Ruždjak i Klobučar skladali za Darka Petrinjaka. Osim njegova imena, s tim su skladbama blisko povezane praizvedbe na Osorskim glazbenim večerima, koje su kao stvorene za takvo ugođajno, komorno muziciranje. Svih pet se, osim toga, nalazi analizirano u specijalističkom radu Srđana Bulata iz 2015., među 18 skladbi nastalih u Hrvatskoj poslije 1970. godine. Ovaj je rad to zanimljiviji jer je riječ o analizi nadasve priznatog interpreta i učenika Darka Petrinjaka pa takoreći iz prve ruke imamo dojmove i zaključke o nekima od odabranih skladbi.
 
Najstarija od skladbi, Amfore Ive Josipovića iz 1987., očekivano je već više puta izvođena i snimljena te objavljena na nosačima zvuka. Amfore je izvodilo više interpreta i vjerojatno je svaka izvedba nosila pečat svakoga od njih i njihova izvedbenog stila, jer se radi o neoimpresionističkoj, lirskoj skladbi, koja se unatoč ugođajnoj tematici antiknog duhovnog pejzaža, drsko otima starim tehnikama i očituje vrijeme svojega nastanka.
 
Double Marka Ruždjaka iz 1992. pripada skladbama u kojima je očit skladateljev pjesnički ritam, koji kad jednom počne, neprestano donosi novi materijal poput stalno novih stihova u pjesmi. Svaki je odjeljak brižljivo samosvojan, i po toj kompleksnosti čak i bez općih podataka o djelu, bilo bi slušno jasno da se radi o Marku Ruždjaku, inače sposobnom da solističkim jezikom ocrta markantne doživljaje.
 
Anđelko Klobučar je često pisao za gitare, ali Mozaik iz 2004. njegova je jedina skladba za solo gitaru. Vješt improvizator u pogledu forme i rasporeda tematskih cjelina, Klobučar u Mozaiku ne daje nešto nabacano ili pak čvrsto povezano što bi stvaralo jednu jedinu cjelinu, nego se obraća više kontrastima u kontekstu i različitim tehničkim zahvatima, kako bi ocrtao i grafički i harmonijski kontrapunktirao tematsku priču koja može stajati sama za sebe.
 
Petrofonija Nikše Njirića iz 2009., također je neoimpresionistička skladba, inspirirana kamenom i građom antičkih stupova. Ima tri stavka i predočava tri faze modeliranja antičkih stupova: od dorskog preko jonskog do korintskog. Njirić, i sam Mediteranac, iznosi svoj doživljaj plastike mase stupova, onako kako ih zvučno doživljava u težini njihove mase i ukrasnih, razvijenih oblika, primjerice, korintski stup. Često prijelaze u plastici analogno stvara u skladbi izmjenama tempa i agogike. Njirić je volio gitaru i posvetio joj je nekoliko skladbi, iz kojih je očito da je imao razumijevanja za njezine domete i izražajne kvalitete.
 
Fantasia Olje Jelaske najnovije je objavljeno djelo, iz 2012., iste godine izvedeno na Osorskim glazbenim večerima. Djelo nosi podnaslov Hommage à Britten i po svemu je naknadni kreativni doživljaj skladbe Benjamina Brittena Nocturnal. Samopouzdano, s vjerom u svoju viziju, Olja Jelaska gradi skladbu u virtuoznom stilu (vidi rad S. Bulata), elegantno i snažno ispisujući vlastiti rukopis koji je samostalan i ne oslanja se na Brittena ni tematski ni formalno, ali ipak zrači prepoznatljivim dijalogom dviju gitarističkih skladbi.
 
Svih pet skladbi pokazuje samosvojnost hrvatskih skladateljskih stilova, a skladbe za solo gitaru, svaka za sebe, nalaze svoje mjesto unutar komornih opusa navedenih autora, svaka za sebe i svaka drukčije u odnosu na slične skladbe istoga žanra. Njihove česte izvedbe i snimke na nosačima zvuka ukazuju na to da se radi o uspješnim i zanimljivim skladbama, koje nadmašuju po popularnosti glazbu za druge solo instrumente, zahvaljujući popularnosti gitare, pokazujući pritom ozbiljnost kojom su je hrvatski skladatelji s početka 21. stoljeća shvaćali.